Najpopularniji i najstariji viteški sportski kolektiv pedesetšestogodišnji NK „Vitez“ u poslijeratnom periodu nikako nije uspijevao
u potupnosti konsolidirati svoje redove i ponovno zauzeti mjesto i rezultatski ugled koji je imao prije rata. Pokušavalo se, dešavalo se, ali je, nažalost, na tomu sve i ostalo. I Vitez je tavorio tamo gdje mu, po svim parametrima, ne bi trebalo biti mjesto. Za takvo stanje, niz je objektivnih i subjektivnih okolnosti, ne treba reći, daleko više subjektivnih. Jer, može se reći čak redovito oni koji su se prihvaćali vođenja (predsjedničke funkcije) NK „Viteza“ , vrlo brzo nakon skupštine i imenovanja, unatoč obećanjima „svi čemo ti pomoći“, predsjednik je ostajao sam, prepušten velikim i brojnim problemima, koji su u takvom odnosu prema predsjedniku i klubu nije bilo moguće rješavati. To su na svojoj koži osjetili svi poslijeratni predsjednici: Dragan Šafradin, Anto Baškarad, Anto Grabovac, Perica Blaž, Vojko Budimir,… a skupa s njima i stručni radnici i nogometaši. Stara narodna poslovica kaže da „ vrč ide na vodu dok se ne razbije“. I na žalost viteški nogometni vrč se i definitivno razbio 4. lipnja 2003. godine. Naime, u odlučujućem susretu Vitežani nisu uspjeli savladati slabi „Tošk“ iz Tešnja na svom terenu u Vitezu i izgubili su prvoligaški status. Utakmica je prekinuta u 74. minuti nakon što su nervozni igrači Viteza, bez većeg razloga napali inače slabog suca Nermina Šabića iz Sarajeva. Šabić je, činilo se, jedva dočekao takve nepotrebne reakcije nogometaša NK „Vitez“. U trenutku prekida, gosti su vodili rezultatom 1:0, a natjecateljska komisija registrirala je utakmicu službenim rezultatom 3:0, što je za Vitežane značilo od jeseni igranje u Drugoj ligi, u konkurenciji u kakvoj nisu više od 40 godina. U okviru Dana trgovine BiH u Vitezu je domaći Vitez odigrao prijateljski susret sa „Željezničarom“ iz Sarajeva. Očekivana pobjeda pripala je gostima iz Sarajeva. Nakon ispadanja u Drugu ligu u Vitezu je zavladala nogometna latargija i prijetila je opasnost nastavka urušavanja viteškog nogometnog ljubimca. No, poduzimale su se i mjere da se „spasi što se spasiti dade“. Naime, došlo je do velikih kadrovskih promjena u rukovodećem, stručnom i igračkom kadru. Tijekom ljeta održana je izborna skupština, a predsjedničke dužnosti prihvatio se poduzetnik Perica Blaž, dok mu je „desna ruka“, sportski direktor bio Dragan Omazić. Uz angažman viteških nogometnih zaljubljenika, Vlade Miškovića prije svih, u Vitez je za trenera posrnulog NK „Vitez“ doveden mladi i ambiciozni Dragan Jović iz Travnika, a za njegovog pomoćnika imenovan je Tomislav Ljubos, dugogodišnji uspješni nogometaš Viteza, pedagog, koji je netom završio nogometnu karijeru. I pred mladi nogometni trenerski tandem imperativno je postavljen zadatak povratka u Prvu ligu.
