Nogometni klub „Vitez“ najstariji, najorganiziraniji i najmasovniji je sportski kolektiv u Vitezu. Osnovan je u ljeto 1947. godine, pod imenom „Radnik“, kada se i uključio u natjecanje u Sarajevskoj grupnoj ligi.
Prema dostupnim podacima nogomet se igrao u Vitezu već krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, a Drugi svjetski rat je razlog što znatno ranije nije osnovan nogometni klub. Klub su osnovali mladi sportski entuzijasti, nogometni zaljubljenici s područja naselja Željeznička stanica – Han kompanija, kako se u tursko i austro-ugarsko vrijeme zvala sadašnja Dubravica, u to vrijeme sjedište i središte naselja Vitez, te mladići susjednog naselja Rijeka.
Prvi predsjednik NK Radnika bio je Petar Paar, tajnik je bio Ludvig Tibold, a prema njegovim zabilješkama prvu momčad, koja je i službeno počela natjecanje 1947. godine, činili su: Karlo Majer, Matija Pavlešić, Budo Gardašević, Sejdo Kočo, Jure Ružić, Zvonko Ivišić, Pero Zovko, Drago Duković, Ludvig Tibold, Ivo Vujica i Aleksandar Barton. Tada, kao i mnoge druge nogometne momčadi, NK Radnik uopće nije imao trenera.
Prvo nogometno igralište na kojemu je i prve službene utakmice igrao NK Radnik, izgrađeno je na nacionaliziranoj livadi časnih sestara Družbe Služavki malog Isusa, u naselju Rijeka, između puta za naselje Rijeku i Vranjsku – glavne gradske prometnice – i prometnice koja je svojevremeno paralelno s rijekom Lašvom vodila prema klaonici i Rajića mlinu na rijeci Kruščica.
Prvu mrežu za golove isplele su časne sestre (nešto kasnije prognane iz Viteza), a u izgradnji igrališta organizirane su i radne akcije u kojima su sudjelovali nogometni entuzijasti, budući igrači i čelnici NK Radnika, ali i poveća skupina zarobljenih njemačkih vojnika, uglavnom vrlo mladih, koji su radili na obnovi tvrtke „Impregnacija“. Vrlo brzo, zbog podvodnog i stalno plavljenog terena i izlijevanja rijeke Kruščica, već krajem četrdesetih izgradilo se novo nogometno igralište iznad Gaja na Željezničkoj stanici (na mjestu sadašnje OŠ „Dubravica“ i Doma za stare i iznemogle osobe „Sveti Josip“) na zemljištu također oduzetom od časnih sestara.
Početkom izgradnje vojne tvornice „Slobodan Princip – Seljo“ i jezgre sadašnjeg gradskog središta, s igrališta iznad Gaja 1958. prešlo se na teren današnjeg pomoćnog igrališta Gradskog stadiona, čija je izgradnja završena 1962., na kojemu se, uređenom i preuređenom, sada igra popularni NK Vitez.
Ovaj popularni klub od 1948. – 1954. nosio je ime Sloga, pa ponovo Radnik, da bi 1968. preimenovan u „Vitez“, ime koje s ponosom i danas nosi.
Šesdesetosmogodišnjem radu, djelovanju i uspjesima NK Viteza dalo je tisuće nogometaša, sportskih i stručnih radnika, navijača… Svi su oni zaslužni za lijepi sportski mozaik. A mozaik, pa i ovaj NK Viteza, sastavljen je od tisuće sitnih, lijepih, različito obojenih čestica. Sve su vrijedne, neponovljive, a u ovako kratkoj priči ipak treba istaknuti one koji su se, bilo po kojemu pozitivnom osnovu, posebno isticali, davali tom nogometnom mozaiku i dodatnu ljepotu i dodatnu vrijednost.
Stoga, vrijedno je zabilježiti, a to smo već u početku ove priče rekli, prvi predsjednik kluba bio je Antun Paar, u vrijeme kada se klub profilirao predsjednik je bio Ivica Vujica – Vujo pa Ahmet Zukić, Dragan Jovanović, Jozo Bilić, Stanko Kraljević, Duško Luković, Josip Silić, Zvonko Mlakić, Dujo Marić, Dragan Šafradin, Anto Baškarad, Anto Grabovac, Vojko Budimir, Dragan Jurčević – Buba, Vlatko Kafadar…, dok je aktualni predsjednik Slaven Garić. No, ne smijemo zaboraviti ni dugogodišnje i samoprijekorne nogometne djelatnike, Dragu i Mirka Alilovića, Vladu Miškovića, Peku Garića, Boru Ramljaka…
U prvim godinama rada i djelovanja klupski treneri su bili Živorad Kotlaić, Ludvig Tibold, Edo Arnautović, Mirko Paar, Anto Blažević…, kasnije Karlo Stojak, Mehmed Meka Dautović, Ibrahim Sivro, Adem Jelašković, Sulejman Arnautović – Semko, Alojz Renić, Josip Lalić – Joca, Stanko Karin, Ivan Budimir…, poslije rata Dragan Drmić, Anto Rajković, Zlatko Botić, Franjo Gudelj, Veseljko Petrović, Valentin Plavčić, Mario Čutuk, Husnija Arapović, Ante Miše…, a aktualni trener je poznati i priznati stručnjak iz Hrvatske, Branko Karačić.
Vitez je dao i niz istaknutih nogometaša koji su igrali u svim selekcijama bivše države. Prvi Vitežanin u Prvoj ligi Jugoslavije bio je Franjo Skopljak – Cani (Čelik – Zenica), a prvi i jedini seniorski reprezentativac Jugoslavije bio Anto Rajković – Tunja, dugogodišnji igrač tada vrlo jakog Sarajeva. U prvoj ligi Jugoslavije igrali su i Željko Biljuš, Nikola Grabovac – Bela, Dragan Vrebac, Vejsil Varupa, koji je bio i U-21 reprezentativac Jugoslavije, Dragan Papić pionirske, a Valentin Plavčić olimpijske.
U poratnom vremenu niz je dobrih i uspješnih igrača poniklo u nogometnom inkubatoru NK Viteza, a svakako su najuspješniji Velimir Vidić (Šibenik, Split, Široki…), seniorski reprezentativac BiH, Mladen Jurčević (Čelik, Varteks, Šibenik, Široki…), mladi reprezentativac BiH (U – 21), što je izborio i aktualni član našega Kluba, Tony Livančić.
Kroz šesdesetosmogodišnju povijest NK Vitez je imao padova, posrtaja… No, stara narodna poslovica kaže kako i ne mora biti važno koliko si puta pao, nego je važno koliko si se puta uspio dići. A naš NK Vitez, poslije svakoga pada dizao se i penjao stepenicu-dvije u organizacijskom i kvalitetnom smislu, penjao se u više rangove natjecanja. I u toj šesdesetosmogodišnjoj povijesti, reći ćemo, najvrjedniji su uspjesi, dva plasmana u Republičku ligu BiH u prvoj polovici osamdesetih, igranje (protiv tada vodeće NK Rijeke) u šesnaestini finala Kupa Jugoslavije, ulazak i uspješno trogodišnje igranje (prekinuo ga je rat) u Međurepubličkoj ligi s klubovima iz tadašnjih jugoslavenskih republika BiH, Crne Gore i Hrvatske. U poratnom vremenu svakako je najveći uspjeh plasman u Premijer ligu BiH gdje NK Vitez uspješno igra već treću uzastopnu sezonu.